rimjer zdravstva dobro ilustrira poroznost poslijeratne talijansko-jugoslavenske granice. Mobilnost se odvijala u oba smjera, zadovoljavajući potrebe i talijanskih i jugoslavenskih pojedinaca i institucija. Traženje medicinske pomoći u Jugoslaviji bilo je često, osobito među projugoslavenskim Slovencima i Slovenkama s područja dodijeljenih Italiji 1947. To je bila dragocjena prilika da dobiju medicinsku skrb na svom jeziku i u medicinski povjerljivom okruženju ili da imaju pristup uslugama koje im u Italiji nisu bile dostupne. Ovu praksu potaknuli su liječnici iz Italije koji su radili u slovenskom zdravstvenom sustavu i postali referenca mnogim talijanskim pacijentima. Slično su nastojali učiniti i liječnici u Trstu i Gorici, koji su održavali bliske prijateljske i profesionalne kontakte sa svojim kolegama u Jugoslaviji.
U tom pogledu valja istaknuti da je jugoslavenski prostor bio znatno povoljniji za reproduktivna prava žena nego talijanski. Krajem 1960-ih godina uspostavljena je mreža ženskih savjetovališta u nizu slovenskih gradova poput Nove Gorice, Sežane, Kopra i drugdje. Obraćale su im se žene s talijanske strane granice kako bi legalno dobile kontracepciju. Također su mogle ići u zdravstvene centre radi pobačaja, koji je u Jugoslaviji legaliziran 1952., ali je u Italiji bio zabranjen do 1978. godine.
Ljudi
Ljudi
Boris Cibic (1921.-2024.), slovenski kardiolog iz Prošeka/Prosecco, Italija, nakon Drugog svjetskog rata angažiran u bolnici dr. Petra Držaja u Ljubljani. Stručno se usavršavao u Hamburgu i Londonu te sudjelovao na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu. Uspostavio je i intenzivne kontakte s kardiolozima u Trstu.
Mjesta
Mjesta
Bolnica Valdoltra u Ankaranu/Ancarano u početku je bila specijalizirana bolnica za koštanu tuberkulozu, a zatim za ortopediju. Bila je važna i za mnoge pacijente iz tršćanske regije.
